PROGANJANJA IZ PROŠLOSTI Sanela Ramić Jurić

 

 

Šesto poglavlje

 

Devet sati kasnije, čula sam glas pilota koji nam je saopštavao da smo stigli u Minhen u Njemačkoj.

Ustala sam da odem u wc da bih se malo osvježila, razmišljajući o kratkom razgovoru koji sam imala sa gospodinom Perom Simovićem, advokatom koji me je kontaktirao u vezi intervjua sa njegovim klijentom. Zvučao je tako sretno kad sam rekla da ću se sastati sa njima dvoicom, zapravo, činio se malo previše sretnim. Nakon kratkog razgovora s njim, otišla sam na internet i rezervisala sobu u Holiday Inn Expressu, koji se nalazio u neposrednoj blizini aerodroma. Odlučila sam, kad sam stigla, iznajmiti auto, da bih se mogla odvezti do gornje Bavarske gdje je zatvorenik odsluživao svoju kaznu. Gospodin Simović je obećao biti na aerodromu kad stignem da bi mogli izvršiti kratki sastanak kako bi mi dao tačnu adresu zatvora u kojem je njegov klijent sad bio. On je, također, obećao ugovoriti miting sa gospodinom Popovićem i srediti sve neophodne papire.

Izlazeći, primijetila sam čovjeka kako drži veliki natpis sa mojim imenom. To je sigurno on, mislila sam prilazeći mršavom čovjeku.

“Gospodine Simoviću?” Rekla sam, smiješeći se učtivo.

“Da, zdravo Selma. Kako si?”

Činjenica što me je nazvao imenom, a ne prezimenom mi je smetala, ali sam odlučila raspustiti je. Za sad.

“Imam rezervacije za ručak,” nastavio je, smijući se široko, “u jednom restoranu u blizini, gde možemo lepo sesti i na miru održati sastanak.” Pauzirao je. “Nadam se da si gladna.”

Klimnula sam da bih mu dala do znanja da je bilo u redu to što je napravio rezervacije u restoranu. Pomisao da ću morati biti sama s njim u njegovom autu mi se nametala. Napomenula sam samu sebe da sam tu bila poslovno i da sam morala biti civilizovana. Prošla sam prstima preko desnog džepa jakne gdje sam ranije stavila ključeve na kojima je umjesto privjeska visila mala flašica paprenog spreja u slučaju da bi mi zatrebao u samoodbrani. Osjećala sam se, barem malo, sigurnije znajući da je bila tu. Polako smo išli prema njegovom auto ne razgovarajući. Nekoliko puta sam primijetila da je pogledavao prema meni. Izgledao je mlađe nego što sam očekivala—negdje sredinom tridesetih godina. Bio je visok i mršav sa tamnom kosom i očima. Imao je malu bradicu koja me je podsjećala na trnjište. Bila je veoma tanka i raštrkana, ali je izgledala uredno i čisto. Moglo se reći da je izgledao atraktivno, na štreberski način.

“Evo nas,” rekao je otvarajući vrata svog blistavog, crvenog Audija.

“Hvala,” rekla sam kulturno, ulazeći u čisto auto koje je mirisalo na svjež Jasmin.

Nakon nekoliko trenutaka neprijatne tišine, on reče, “Lepša si uživo nego na televiziji.”

“Molim?” Odbrusila sam, zaustavljajući samu sebe odsječno. Budi kulturna, vrisnu mali glas u mojoj glavi. On samo pokušava da probije led.

     “Am, hvala,” rekla sam brzo, okrećući se od njega da zurim kroz prozor. Bila sam sigurna da je pogled koji sam mu dala, govorio upravo ono o čemu sam razmišljala. Ovdje sam bila samo poslovno i tu nije bilo mjesta za socijalizovanje.

Oko petnaestak minuta kasnije, izašli smo iz aerodromskog prometa i sada smo jurili prema restoranu koji je on ranije spomenuo. Bilo je to malo, ali lijepo mjesto, udobno i primamljivo.

Atraktivna, plavokosa domaćica nas je pozdravila na njemačkom jeziku, rezervišući poseban osmijeh za gospodina Simovića. Tečno je govorio njemački, pitajući je da li bismo mogli dobiti stol negdje u ćošku zbog privatnosti. Kasnije mi je objasnio da je bio rođen i odgajan u Njemačkoj. Samo dva-tri puta godišnje bi išao u bivšu Jugoslaviju da bi posjetio familiju. Namignuo je konobarici, čemu se ona slatko zakikotala. Moje lice je ostalo ozbiljno. Nisam znala zašto, ali nešto—neki obrambeni mehanizam—mi je rekao da im ne dajem do znanja da sam razumjela njemački. Ipak se isplatilo to što sam ga, sve one godine, učila u školi, mislila sam, i to mi je bilo drago.

“Pa,” počeo je on nakon što nas je konobarica ostavila s našim pićima, “doneo sam ti kartoteku koja će ti možda biti od koristi. Pregledaj je pre nego što odeš na sastanak sa mojim klijentom. U njoj ćeš naći sve informacije u vezi njegove optužnice.”

Klimnula sam, uzimajući ponuđeni fascikl.

“Kako se zove?” Upitala sam pažljivo.

“Milan Pavlović.”

Ime mi nije zvučalo poznato.

“Je li vam rekao zašto je htio sa mnom razgovarati?” Upitala sam, strepeći njegov odgovor. Iako sam bila sigurna da mi je htio reći gdje su počivali posmrtni ostaci moga oca, u pozadini uma mi se pojavio mali glas koji me je upozoravao da bi on mogao biti jedan od onih koji su me silovali u logoru. Nisam im čak znala ni imena. Bilo ih je tako mnogo da su se, nakon nekog vremena, svi stapali u jedno. Jedino ime koje jesam znala je bilo od mog komšije Radovana, koji je sad bio mrtav.

“Nije,” rekao je on, probojavajući očima moje lice u potrazi za odgovorima, “mislio sam da bi ti morala znati odgovor na to pitanje.”

“Ne znam.” Progutala sam teško, krijući oči.

“Pa, odakle je?” Nastavila sam tiho.

“Iz Prijedora,” odgovorio je on. “Živeo je nedaleko od Celuloze, fabrike papira. Znaš li gde je to?”

Klimnula sam i on je nastavio. “Kao što sam pre rekao, on te video na jednom od onih šoa na tv-u i, odjednom, kao da je nešto u njemu puklo. Pre toga je uvek bio mnogo tih. Ništa nisam mogao izvući iz njega. Bilo mi je tako teško pripremiti njegovu odbranu zato što nije progovarao, ali kad je video tebe, postao je kao druga osoba. Insistirao je da te nazovem i zamolim da dođeš i razgovaraš sa njim. Kaže da ima puno toga što želi reći, ali neće da razgovara ni s kim, nego samo s tobom.”

“Pa, za šta je optužen?” Upitala sam uzimajući gutljaj kole.

Uzdahnuo je. “Gde da počnem?” Zastao je, spuštajući pogled. Izgledao je kao da ga je bilo stid onog što mi je planirao reći. “Proglašen je krivim za jedanaest tačaka za zločine protiv čovečanstva: ubistvo, progon i druga nečovečna dela.”

“A silovanje?” Upitala sam tiho.

“Ne, nije za silovanje,” odgovorio je on. Glas mu je bio tih i drhtav baš kao i moj.

Izdahnula sam u olakšanju. Iako još nisam imala odgovor tome zašto je htio da se ispovijedi baš meni, osjećala sam se bolje znajući da on nije bio jedan od monstruma koji su me silovali. Stvarno sam se plašila ikad se ponovo suočiti bilo s kim od njih. Bojala sam se sjećanja koje bi takav sastanak probudio.

Nakon ručka, gospodin Simović je vozio u tišini. Holiday Inn Express je bio samo pet minuta udaljen od restorana u kojem smo bili.

“Ima još samo jedna stvar,” rekao je on dok smo stajali pokraj njegovog auta, opraštajući se. “On neće hteti govoriti ako sam ja prisutan. Kaže da moraš ići sama.”

“Šta? Zašto?” Upitala sam, prestravljena.

Slegnuo je ramenima. “Ne znam.”

Razdraženo sam pružila ruku, uzdišući. “Dajte mi adresu.”

“U fajlu je,” rekao je okrećući se da ide, a onda je odjednom zastao. “Hoćeš li biti okej?”

“Da, valjda.” Pokušala sam se nasmiješiti iz pristojnosti, ali sam bila sigurna da je moj osmijeh izgledao više kao kriva linija. Velika tuga je obuzela moje cijelo biće, što sam, po svaku cijenu, pokušala sakriti.

“Dobro. Ako ti nešto zatreba, moja vizit kartica, zajedno sa osobnim brojem telefona su, takođe, unutar koverta. Molim te reci mi ako ima išta što bih mogao učiniti da pomognem i … hvala. Znam da ti je sigurno teško.”

Progutala sam. “Hvala. Cijenim to. Drago mi je da smo se upoznali.”

“Takođe,” rekao je i otišao.

…

---

“Glas bezglasnicima – Duboko i iskreno; cijelih pet zvjezdica” (recenzija) od autora Grega Lamba  – Review by Author Gregory S. Lamb 

---

“Kad mi je bilo petnaest godina, u tren oka mi se promijenio cijeli život…”