Storyteller at heart

21-vi avgust, 1992 godine. Pet dana prije mog šesnaestog rodendana.

 

 
Families honour Koricani Cliffs victims by throwing 200 roses down the abyss

Sa sobom smo ponijeli samo presvlaku. Tatin prijatelj nam je rekao da ne nosimo ništa drugo, jer će nam svejedno biti oduzeto. Bio je tu da nam pokaže koji je kamion bio najsigurniji za nas. Otac je morao sjesti naprijed s drugim muškarcima, a majka i ja smo sjele pozada s ženama. Bilo je toliko tijesno da sam napola sjedila mami u krilu. Prekrili su kamion nekakvom smeđom ceradom i krenuli smo.

 
Bio je to nepodnošljivo vruć avgust. Zrak je bio gust od gušeće vrućine koja se lijepila za našu kožu poput drugog sloja. Bili smo zbijeni jedno uz drugo, stisnuti poput preplašenih životinja koje traže zaklon, ali nije bilo bijega od te tlačiteljske bliskosti. Smrad znoja miješao se s oštrim mirisom straha dok smo se stiskali ispod pohabane cerade iznad koje, sunce je nemilosrdno udaralo.
 
U toj zagušljivoj tami, želudac mi se okretao od mješavine mučnine i tjeskobe. Torba u kojoj su bile posljednje preostale stvari postala je moj nevoljni povjerenik, svjedočeći fizičkom i emocionalnom previranju u meni. Povratila sam u nju, moje tijelo me izdavalo dok su me gađenje i užas prijetili nadvladati.
 
Roses thrown into the abyss; Koricani Clifs

Usred agonije tog trenutka, pojavio se drugačiji oblik hitnosti – moja očajnička potreba da se olakšam. Sama srž moga bića činila se bolnom zbog te potrebe, kao da je svaka nelagoda koju sam osjećala bila mikrokosmos veće patnje koju smo trpjeli. Svaka sekunda činila se kao vječnost, mjehur mi je bio u grču, kao da nije držao samo moju vlastitu očajnost, već i kolektivnu težinu naših uništenih života.

Nakon nekog vremena prestali smo se kretati. Naoružani vojnik je provirio unutra, mašući pištoljem. Zahtijevao je da neko izađe i bude mu pomoćnik, njegov “pajdo”. Nakon nekoliko mučnih trenutaka nadajući se i moleći da ne budem ja izabrana, vojnik je uperio pištolj u “Njega” i naredio mu da bude njegov “pajdo” za taj dan.
 
“On” je bio moja prva simpatija i inspiracija za Džanijev lik u Sjeti me se i Proganjanja iz prošlosti.
Vojnik mu je dao kesu i naredio mu da obiđe ljude i osigura da svi svoje dragocjenosti stave u nju.
To je trajalo cijelim putem: zaustavljali su konvoj svakih nekoliko minuta da nas pljačkaju. Ljudi su ostali bez stvari za dati, pa su počeli stavljati noktarice i četkice za zube u tu kesu.
Vojnik je naredio da podignemo majice kako bi bio siguran da ništa ne krijemo. I željela sam umrijeti. U tom trenutku, željela sam samo umrijeti. Više bih voljela da me On vidi mrtvu nego s podignutom majicom. Kad je došao do mene, otvorio je kesu, ali je zatvorio oči. Morala sam podići majicu. Vojnik je sve vrijeme gledao; mislila sam da bi me radije ponizio nego ubio. Ali “On”… morao je vidjeti moje poniženje, i zato je zatvorio oči. Nikad neće znati koliko mi je to značilo.
 
Bol koju smo podnosili, nadilazila je fizičku, duboko se ukopavši u naše duše. Bila je to bol koja je prkosila riječima, ostavljajući samo sirovu i neumoljivu patnju. Kako ljudi mogu nanositi takvu patnju jedni drugima? Vojnikovi zahtjevi, poniženje, krađa – sve je to izgledalo kao iskrivljena manifestacija najmračnijih aspekata čovječanstva.
 
A onda, usred ove noćne more, Naš pogled se posljednji put susreo. U tim prolaznim sekundama, između nas je prošao svijet neizgovorenih emocija. U njegovim očima nije bilo samo straha i očaja koji su zasjenili naše živote, već i neobjašnjiva sramota – kao da smo mi krivi, kao da je preživjeti ovo iskušenje samo po sebi bilo sramno. Nije mi bilo jasno zašto je on morao osjećati sram. Pa nije on bio taj koji je upirao pištolj u nedužne žene i djecu.
 
Horror Revisited: Exhuming the Bones of a Bosnian Massacre

Posljednje zaustavljanje konvoja (prije dolaska na odredište) bilo je na Korićanskim stijenama na planini Vlašić. Srpski vojnici su uperili puške u sve muškarce koje su htjeli izvesti i ubiti. “On” je također bio jedan od odabranih. Imao je samo sedamnaest godina.

Tog dana, srpska vojska je masakrirala više od 250 nevinih, nenaoružanih (civilnih) muškaraca.
Nas ostale su odveli na drugu stranu planine i bacili na minsko polje…
Sjećanje na taj dan nastavlja me progoniti, neizbrisiv trag urezan u moju dušu. Masakr na Korićanskim stijenama nije bio samo povijesni događaj; to je bilo platno patnje, oslikano bojama straha, tuge i očaja.
Čak i sada, godinama kasnije, težina tog dana pritiska moje srce, podsjećajući me da ožiljci takvih užasa nikada istinski ne izblijede.
 
Nemojte zaboravljati. Ja znam da ja nikad neću.
 
 
 
 
© Sanela Ramic Jurich
 
 

Sjeti me se

Bosanska verzija

Početkom svoje nevine petnaeste godine, Selma tek počinje doživljavati čari prve ljubavi. Nažalost, živjeći u Bosni 1992-e, Selma i njeni roditelji uskoro postaju dio bosanskog rata i njenog oca, srpska vojska odvodi na ispitivanje. Sa namjerom da zaštiti svoju kćer, majka Selmu šalje kod tetke, što  se kasnije pokazuje kao pogrešna odluka.

Nekoliko dana nakon što  tamo stiže, grad je napadnut, a članovi njene porodice su pobijeni pred njenim očima. Selma je odvedena u koncentracioni logor, gdje proživljava najgore noćne more. Nakon što je izgubila gotovo sve one koje je voljela, zlostavljana je od strane onih kojima je nekad vjerovala, svjedočila je najružnijim predrasudima, ona više nije sigurna da li uopšte želi ostati živa.

Hoće li Selma uspjeti  pobjeći iz koncentracionog logora i ako pobjegne, hoće li se njena slomljena duša ikada moći oporaviti? Hoće li imati porodicu kojoj će se moći vratiti? Hoće li ikada ponovno pronaći ljubav?

Pratite Selmino putovanje kroz ljubav, očaj, nadu i mir u knjizi Sjeti me se, autora Sanele Ramić Jurić. Doživite brutalnosti bosanskog genocida, ali i pogledajte kako Božja ruka Selmu desetostruko nagrađuje. Pokušajte razumjeti hrabrost koja je potrebna da se suočite sa svojim napadačima i ponovno proživite bol u ime pravde. Otkrijte da li ljubav može procvjetati ispod ruševina rata.


Od Autora

Kad mi je bilo petnaest godina, u tren oka mi se promijenio cijeli život. Svijet koji sam vidjela kroz svoje petnaestogodišnje oči, nije bio lijep i nevin. Bio je ispunjen smrću, tugom i mržnjom.

 


Pet zvjezdica od Readers’ Favorite:

 

5star-shiny-web

 

“Sjeti me se”, Džanijeve zadnje riječi upućene Selmi, je novela koja bi se trebala obilno čitati i sjećati. Nezaboravno! Readers Favorite

 

 

 


Pet zvjezdica i nagrada od The AudioBookReviewer:

 

 

“Ovoj knjizi je dodijeljena nagrada zato što zaslužuje više od odobrenih pet zvjezdica.” – AudioBookReviewer

 

 

“Autorica Sanela Ramić Jurich prikazuje  razarajuću sliku o tome šta Selmin život postaje i posljedice rata. Ona slušaoce ne štitti blagim opisima, već im daje golu istinu o ratu i užasnim razornim akcijama zlih ljudi koji žene i djecu podvrgavaju ekstremnim patnjama. Svaki lik je vješto izgrađen i razvijen u jasne likove koji su prisiljeni trpjeti najbolniji, najrazorniji emocionalni i fizički bol koji čovjek može podnijeti. Ona svoje čitaoce uvlači  u priču tako što im prikazuje poznate radnje i emocije – kupovinu, zaljubljivanje, porodicu i prijateljstva. Naglost rata koji stiže do njenog rodnog grada je neočekivan i uznemirujući. Ovdje ona ističe očaj, bol, sirove emocije, strah i još mnogo toga. Predivna ljubavna priča jednog para, pruža nadu i obnovu. Autorica donosi pun krug priče i pokazuje da je izlječenje moguće. Priča teče stabilno. Ne samo da su njene riječi moćne, već su i veoma slikovite. Knjiga je snažna sa sirovim emocijama. Zahvalna sam što sam imala priliku pročitati i ocijeniti ovu knjigu. 

“Ovoj knjizi je dodijeljena nagrada zato što zaslužuje više od odobrenih pet zvjezdica.” Charla za AudioBookReviewer

 


Šta drugi misle o Sjeti me se:

“…Ovo je knjiga koju ćete pamtiti…”

“…ali ljubav je sve prevazišla…”

“…knjiga koja će vam duboko ući u srce i dušu…”

“…knjiga koja izaziva duboka razmišljanja i razgovore sa voljenima…”

“Draga Sanela, ne znamo se osobno, ali sam se igrom slučaja domogla tvoje knjige. Sinoć sam je počela čitati poslije ponoći i evo sam na 15 poglavlju. U nadi da ću je još danas završiti. Hvala ti na radu, trudu, na želji da nemila događanja koja su zadesila naš narod, u tim preteškim vremenima ne padnu u zaborav. Da ne dopustimo da se žrtve i krvoloci svrstavaju u isti koš – bez obzira na religijska opredjeljenja, jer smo ipak svi samo ljudi…Hvala ti mnogo! S poštovanjem, Aida!”

Five Stars!

Volim Selmu, Dzanija, plakala sam čitajući…. Predivna knjiga.”

“Draga Sanela, čitala sam i prvu i drugu vašu knjigu i svaka vam cast. Vaše knjige su me navele na razmišljanja razna i mnogo su poučne. Slučajno sam našla na Amazonu i opis me je natjerao odmah da naručim i jedva sam čekala da pročitam. Zar je moguće da neko ovo sve proživi i na kraju se izbori sa svim poteškoćama i iskušenjima? 👏👏😘
Hvala vam što sam imala priliku ovo pročitati. Želim vam sve najbolje…”

“Danas sam poceo citati vasu prvu knjigu misleci procitati nekoliko stranica, ali zaustavio sam se na 102 stranici obliven suzama nisam mogao vise izdrzati,I sad dok ovo pisem sam pod jakim emocijama i neznam kako cu zaspati. Zelim samo da vam se zahvalim I podrzim sa nadom da ce biti jos izdanja…”

“Jao kakva knjiga, procitao sam je u jednom dahu. Hvala Vam sto ste podjelili vasu pricu. Sve najbolje.”

“Sanela, evo nikako da ti javim, knjigom sam ZAISTA oduševljena. Stvarno, svaka ti čast! Svaka pohvala na radu! Iskreno se nadam da nećeš prestajati pisati, jer u tebi je mnogo talenta i potencijala za uspjeh. Stvarno sam presretna što sam se domogla tvoje knjige. Da znas da ću tvoju knjigu, iako sam je već pročitala, kupiti, jednostavno da je mogu čuvati za moju djevojčicu, da je mogu posuditi svojim prijateljima i nekoga obradovati kao što je moja prijateljica mene, kada mi ju je posudila. Hvala ti mnogo za ovih nekoliko sati zadovoljstva koje si mi kroz ovo svoje djelo priuštila. Džani i Selma su mi stvarno prirasli za srce, i moram ti priznati da mi fale… :-)  Puno sreće u radu, u pisanju i stvaranju. Ja se istinski nadam i željno isčekujem svaku tvoju novu knjigu, a nadam se, i želim ti – da ih bude puno. Puno pozdrava i sreće u radu i životu od sada, pa zauvijek, tvoja vjerna čitateljica.”
 

 

Ako ste uživali u čitanju ovih pohvala i želite još, posjetite našu stranicu Reviews. Hvala vam što ste kupili i pročitali ovu knjigu. 

 


 


 

SADA U SVIM KNJIŽARAMA:

Proganjanja COVERNastavak od Sjeti me se

PROGANJANJA IZ PROŠLOSTI

Kako Selma pokušava da krene dalje i da se oporavi od groznog iskustva kroz koje je prošla dok je živjela u Bosni 1992 – gdje su se ona i njeni roditelji našli na meti rata, gdje je Selma izgubila gotovo sve one koje je voljela, bila zlostavljana od strane onih kojima je nekad vjerovala, svjedočila najružnijim predrasudima – pakao iz kojeg, mislila je, napokon je pobjegla, pronašao ju je u Americi i počeo opet proganjati, podsjećajući je da negdje daleko ima nedovršen posao.

Selma je cijenjena poslovna žena koja živi u Čikagu s ljubavi svog života i njihovim sinom. Izvana, izgleda kao da konačno ima sve, karijeru i obitelj mnogi bi mogli samo poželjeti. Mislila je da je najsretnija osoba na planeti koja je preživjela pakao iz kojeg je napokon pobjegla.

Jednog dana ona prima telefonski poziv koji je prisiljava da se vrati u mjesto koje je napustila prije gotovo dva desetljeća. Obećala je da se nikad tamo neće vratiti, ali sada, ona se nalazi u očajnoj situaciji iz koje nema izlaza. Odlazi nazad da se još jednom suoči sa svojim demonima.
Hoće li je ovaj put napokon gurnuti sa litice i dokrajčiti je? Ko zna, možda će joj čak i pomoći da dobije neke odgovore.

Pratite Selmino putovanje u prošlost kroz očaj, mržnju, ljubav, nadu i mir u Proganjanja iz prošlosti, autora Sanele Ramić Jurich.
Doživite brutalnost bosanskog genocida i shvatite kakva je hrabrost potrebna da se suočite sa svojim napadačima i ponovo proživite bol u ime pravde. 

Ovdje ćete pronaći besplatan primjerak knjige Proganjanja iz prošlosti.

“Uprkos mračnim pričama koje su sadržane unutar ovih stranica, Jurić je uspjela ostaviti čitaoce sa nadom da duboke rane ipak mogu zarasti. Pisanje gospođe Jurić je izvanredno i dobar je meč njenoj prvoj noveli, Sjeti me se. Jurić ništa ne pridržava.”

—Gregory S. Lamb
Autor od The People in Between

 

“Sanela Jurić nastavlja očaravati ljubitelje knjiga u ovom nastavku od Sjeti me se. Ona pokazuje čitaocima da ako imaju dovoljno hrabrosti da se suoče sa bolnom prošlošću, to im može donijeti nadu u neizvjesnoj budućnosti.”

—Lisa Tortorello
Autor od My Hero, My Ding


 

 

 


Ovo sedmicna pitanja i odgovori:

P: “Kako riješiti blokadu kod pisanja?”

O: Voljela bih imati neki čarobni i brzi odgovor da vam dam, ali nemam. Blokadu kod pisanja sam doživjela samo jednom, ali trajala je nekoliko godina. Prošla sam kroz teško razdoblje u braku i jednostavno sam izgubila sposobnost stvaranja. Bila sam depresivna i mentalno odsutna. Nisam se mogla koncentrisati ni na šta osim na ono što se dešavalo u stvarnosti. Bilo je teško jer je moja sposobnost bijega u pisanje uvijek bila moje spasenje. Onda je, neočekivano, tokom šale s prijateljem, u meni probuđena jedna šašava ideja. Našalila sam se: “Kladim se da smo se poznavali vječnostima. Bili smo najbolji prijatelji u svim našim prethodnim životima. Prije nego smo se rodili u ovaj život, odlučili smo da ćemo se roditi zajedno. Ali zbog toga što smo toliko suprotni i stalno se prepirali, negdje na putu prema rođenju, posvađali smo se. I zato što si tako tvrdoglav, pustio si moju ruku i ja sam prva usisana unutra. Ti si panično čekao nekoliko minuta, ne znajući da pet minuta tamo znače 19 godina ovdje. Zato postoji tolika razlika u našim godinama, i zato sam se rodila preko okeana, a ti ovdje…” Ta šaljiva situacija deblokirala je moju blokadu kod pisanja. To me snažno pogodilo i sjela sam da napišem kratku priču od četiri stranice. Ali nisam mogla stati tamo; priča me je neprestano progonila dok se nije pretvorila u cijelu knjigu. Tako je nastala moja posljednja knjiga, “Između svjetova”. Ova posebna priča mi je draga jer mi je pomogla da pronađem put natrag ka stvaranju novih i nevjerojatnih svjetova za sebe. Dakle, ukratko, kad je lijek za blokadu kod pisanja uključuje međudimenzionalne rasprave i šaljive paradokse s prijateljima… pa, to je tajna za rješavanje blokade kod pisanja!

P: “Da li ste ikada bila član neke grupe pisaca?”

O: Nikad nisam bila za grupe pisaca. Da jesam, vjerovatno bih bila ona tajnovita figura u uglu koja razgovara s likovima u svojoj glavi.

P: “Gdje i kada pišete?”

O: Pišem prema raspoloženju – kad me inspiracija tapne po ramenu, potpuno sam joj predana. Moj omiljeni kutak? Naći ćete me kako stvaram književna remek-djela iz udobnosti kauča, laptop postavljen na jastuku.

 

 
Primila sam poruku od jednog impresiniranog čitaoca knjige, Sjeti me se. Kaže da, iako je knjiga zvučala kao istinita priča, jedno poglavlje mu nikako nije išlo u glavu i, kaže da nikako nije mogao povjerovati da se to desilo. Kaže da mu zvuči neistinito, jer po njegovom mišljenju, ljudi ne rade dobra djela tek-tako, bez razloga i bez neke osobne koristi.
 
Evo o čemu se radi:
 

Trinaesto poglavlje, 106-107 stanica

 
Napokon smo stigli u Split. Izlazeći iz autobusa, mama je tiho rekla: “Sad samo moramo smisliti kako ćemo do Pule. Obzirom da smo ostale bez dinara, bit će teško.”
“Nakon svega kroz šta smo prošle, ništa više ne izgleda tako teško.” Nasmiješila sam se odgovarajući joj. “Ako budemo morale, pješke ćemo.”
“Izvinjavam se.” Neki čovjek se okrenuo prema nama.
“Selam Alleikum.” Pogledao je u majku, “nisam htio prisluškivati, ali slučajno sam čuo vaš razgovor. Kažete da vam treba prevoz do Pule. Mogu li vam ja biti od neke pomoći?”
“Oh, da i vi nećete za Pulu?” Upitala je majka uz osmijeh. “Imate li mjesta i za nas?”
“Ne, ne, ja neću u Pulu, nego … evo, molim vas uzmite ovo,” rekao je nespretno, pružajući prema njoj hrpu novca koju je izvukao iz džepa. “Autobus za Pulu odlazi za pola sata.”
“Oh, ne, ne dolazi u obzir.” Odgovorila je mama, očito postiđena ovom neugodnom situacijom. “Ne mogu to uzeti. Žao mi je i puno vam hvala, ali … ne.”
“Molim vas, mnogo bi mi značilo da to uzmete,” inzistirao je čovjek, uzimajući njenu ruku i stavljajući novac u nju.
“Pa …” Počela je majka sramežljivo, gledajući u zgužvanu svotu, “možete li mi, barem, reći svoje ime i dati mi svoju adresu, tako da vam se mogu odužiti kad stignem u Pulu?”
“Zovem se Tofik. Lokalni sam imam ovdje u Splitu. Na ovoj stanici sam svaki dan, u nadi da će se bilo ko od moje familije pojaviti. Još od početka rata, ništa ne znam ni za kog od njih i samo se molim da su živi. Zato, molim vas uzmite ovo i ne brinite o vraćanju. Halal vam bilo.” Rekao je on, okrenuo se i brzo otišao prije nego što je mama mogla odbiti novac.
Majka je bila duboko dirnuta dobrotom ovog čovjeka.
 
 
Već sam jednom spomenula da je moja knjiga, Sjeti me se, pisana po mojim vlastitim sjećanjima; Moji doživljaji i doživljaji mojih rođaka i prijatelja. Ništa, niti jedan dio knjige nije izmišljen, samo je malo izmijenjen da bi knjigu bilo lakše doživjeti kroz oči Selme.
Ovaj specifični dio knjige mi se, lično, desio dva puta u životu.
Prvi put u Splitu. Baš kao što je opisano u knjizi:
Kad smo stigli u Split, nismo imali ni dinara. Zadnjih 100 (njemačkih) maraka što nam je posudio mamin stričević, Ađi, su nam oteli četnici u konvoju koji nas je prevozio iz Prijedora za Travnik (21-og avgusta, 1992). Iz Travnika do Splita, autobus smo platili kuponom iz Crvenog križa, ali stvarno nismo znali kako ćemo iz Splita do Pule. Neki čovjek koji je tu slučajno stajao je čuo naš razgovor. Okrenu se i, zamislite, dao nam 100 njemačkih maraka; bez razloga i bez ikakve lične koristi.
Drugi put mi se to desilo u Čikagu.
Možda dvije-tri sedmice nakon što smo stigle kao izbjeglice. Od države smo dobile malu pomoć za hranu, pa smo otišle u prodavnicu. Mama mi je tad rekla da se za te pare (bonove) mogla kupiti samo hrana i da ne tražim ništa drugo.
Nismo imale pojma da nas je jedan čovjek posmatrao i razumio. U to vrijeme u Americi nije bilo baš puno našeg naroda. (August, 1993).
Svidio mi se jedan šampon za kosu, ali sam ga morala vratiti, jer sam znala da ga nisam mogla priuštiti. U tom mi je prišao potpuni stranac, uzeo mi ruku i u nju stavio 10 dolara.
Brzo je otišao da mu ne bih mogla vratiti novac. Samo se na kratkno okrenuo i rekao: “Halal vam bilo.”
Bilo je to nešto nevjerovatno, ali istinito.
Eto. Nadam se da vam je ovaj odgovor zadovaljajući.
Puno vam, puno hvala na narudžbi mojih knjiga i hvala vam na porukama i pitanjima.
 
S poštovanjem, 
 
Sanela
 

 

KOMENTARI


 

 


O Autoru

Jurić – govor i potpisivanje knjige u Winonna State univerzitetu u Minesoti

Jedinica sam u roditelja, rođena 26-og augusta 1976-te godine u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini. 

Iako je preživjeti rat bilo najgore iskustvo od svih, ipak sam iz tog doživljaja naučila jednu lekciju, da nikada ne planiram previše daleko u budućnost, jer nam sutra nije obaćano. 

U Ameriku sam preselila 10-og augusta 1993-će godine – 16 dana prije mog sedamnaestog rođendana. Kad sam sletjela u ovu stranu zemlju, nisam znala govoriti niti riječ engleskog jezika, međutim, nije mi dugo trebalo da se naviknem na američki narod i da Čikago prozovem svojim domom. 

U dvadeset-drugoj godini života, upoznala sam svog  muža, Todd-a. 

Dvije godine nakog našeg vjenčanja, dobili smo prvog sina, Denija, a pet godina kasnije i drugog, Devina. Život mi je postao tako pun i užurban, Imala sam posao, dvoje djece, muža i naše familije, ali iako se činilo da sam tad imala sve, uvijek sam se osjećala kao da je nešto nedostajalo. Život mi se nije činio potpunim, kao da sam uvijek iščekivala da se još nešto desi. Znam sad da je to bila ne ispričana priča koja mi se uvijek vrzmala po pozadini uma pokušavajući se osloboditi i isplivati na površinu. 

To što mi je život bio tako užurban mi je pomoglo zaboraviti neke stvari koje su bile ukopane negdje u dubini mene, ali čak ni užurbanost života nije mogla zamijeniti bol nedostatka onih koji nisu bili iste sreće kao ja; onih čija lica i sad tako jasno vidim. 

Sjeti me se je knjiga koja je napisana za sve one koji su pobijeni u Prijedoru 1992-ge godine iz samo jednog razloga —  što nisu bili Srbi. 

Jednog julijskog dana 2009-te godine, ova proča je počela prelaziti iz moje glave u kompjuter. Taj specifični dan je počeo kao i svi drugi. Imala sam svoju rutinu – ustala bih rano i sprmila se za posao. Stavila bih sinove u auto i odvezla ih mami. Ona bi onda vodila starijeg mi sina u školu i brinula se o mlađem dok ja ne bih otišla po njih. Nakon što sam svoje dječake ostavila s njom taj dan i počela voziti prema poslu, nisam mogla otresti nešto što mi je majka rekla. To stvarno nije bilo ništa posebno, samo njena uobičajena – i u njenim očima mala – kritika onog u što su moja djeca bila obučena taj dan. Ta mala primjedba je probudila nešto u meni što se razvijalo sedamnaest godina i prije nego što sam shvatila šta se događalo, rođen je lik Sabine, Selmine mame. Taj mali, nedužni komentar moje mame je u mojoj glavi izrastao u mrežu radnji. 

Iako sam na poslu imala milion stvari za obaviti, taj dan sam se krila u uredu, energično tipkajući radnju za Sjeti me se. Nevoljno sam ipak odgovorila na telefon i završila posao za taj dan, ali sam jedva čekala da stignem kući i stavim djecu na spavanje tako da bih mogla sjesti za kompjuter i pisati – nešto što sam obično radila kad mi je trebala oduška. Ovaj put, međutim, osjećaj je bio drugačiji. Imala sam priču za ispričati. Tokom dana sam izmišljala radnju, a pisala bih je kasno u noć kad bi u kući bio mir i tišina. 

 Moj najveći cilj života je napokon ispunjen i sada mogu disati zrak slobode čiste savjesti – nisam zaboravila

Znam da sve dok moja knjiga postoji — a knjige postoje zauvijek — ono što se dogodilo u Prijedoru 1992-ge godine neće biti zaboravljeno i to mi je najveći uspjeh, najveće dostignuće mog života. 


“Gospođa Jurić je majstor pripovijedanja sa istorijski važnom pozadinom koja mora biti pročitana u potpunosti da bi mogla biti cijenjena. — Ne brinite, dok bude predstavljena, držat ćete se svake njene riječi.” – iSTAR

 


Sanela Ramić Jurich, podstaknuta svojom strašću za pisanjem,  poželjela je da se upusti u novi spisateljski poduhvat. Korištenje pseudonima joj je pružilo priliku da se uključi sa svježom i raznolikom publikom. Nedavno je objavila svoj prvi savremeno/fantastični roman pod nazivom “Između svjetova”. Ova zadivljujuća priča istražuje teme srodnih duša, dubokih veza, privlačnosti doma i snage emocija. Ubuduće, Ella Rees, Sanelin alter ego, ima neograničen potencijal da oslobodi svoju bezgraničnu maštu u svijetu romantike i fantastike. Iako se njeno pisanje može činiti čisto izmišljenim, čitatelji će otkriti da su dijelovi Sanelinih životnih iskustava razbacani kroz njene priče, dodajući dodatni sloj dubine i autentičnosti njenom radu. Svakim potezom pera, Ella Rees, alias koji nosi s ponosom, baca čaroliju satkanu od sirovih vlakana emocija, uplećući čitaoce u očaravajući ples srca i uma.